Razvoj Virovitice i njezina kotara odvijao se i tijekom prve polovine 18. stoljeća vrlo sporo. Da pospješi gospodarski napredak ovog dijela Podravine, kralj Karlo VI počeo je prodavati zemlju stranim velikašima. Dolaskom na vlast Marije Terezije, virovitičko vlastelinstvo dolazi u posjed feudalca Marka Pejačevića, a preko njegovih potomaka, naslijedio ga je grof Josip Pejačević. Pejačević je dao isušiti močvaru Rogovac i zasaditi velike voćnjake, uzgajao je ribu u uređenim ribnjacima, osnovao je dobro uređene vinograde te dao naseliti mnoge, do tada puste virovitičke lokalitete. Nastojanja Josipa Pejačevića da unaprijedi virovitičko vlastelinstvo, nakon njegove smrti, nastavili su i njegovi sinovi i unuci.

Antun Pejačević, sin Josipov, živio je u Virovitici u starom adaptiranom burgu, te ga je potkraj života dao srušiti i na njegovom mjestu započeo graditi novi dvorac. 1804. godine, taj je dvorac dovršio njegov sin, koji se također zvao Antun. Do tada su svi Pejačevići stalno živjeli u Virovitici, a nakon toga su sve češće napuštali Viroviticu, živeći pretežno u Beču. 1841. godine, dvorac je prodan kneževskoj obitelji Schaumburg-Lippe, koji su Pejačevićev dvorac preuredili, te je čitav dvorac dobio današnji neoklasistički izgled. Tada je zasađen i park oko dvorca. Pejačevićev dvorac i park, nalaze se i danas u samom središtu Virovitice i spadaju u kategoriju najljepših kulturno povijesnih znamenitosti ovoga kraja, na čega su Virovitičani posebno ponosni.

Park je danas omiljeno okupljalište Virovitičana, željnih odmora u prirodi. U njemu se nalaze impozantna stabla, stara između 150 i 180 godina, a neka možda i više od 200 godina. Park oko dvorca, zaštićen je kao spomenik prirode (spomenik vrtne arhitekture - park) i sadrži 88 biljnih vrsta.