Iz Virovitičkog Hrvatskog glasnika broj 50, dne 30. studenoga 1930. godine.
(crtica iz nedavne prošlosti)
Bilo je to 3. decembra 1927. oko 9 sati pokuca mi netko na vrata. Bio je to redar, koji mi pružao neku cedulju. Mislio sam: vijest za novine, ali sam se silno presenetio kad na njoj pročitam ove retke: Pozivate se, da danas u 3 sata nastupite zatvor od 3 tjedna!" E, to je bilo gadno. Baš pred Božić kad imam najviše posla s Božićnim brojem novina, neka idem u zatvor i dođem kući baš na Božić. To mi nije nikako išlo u račun. A zašto sam bio presuđen: U najvećoj borbi sa radikalima, ja sam nešto kazao Mati Bodaliji a sreski poglavar glasoviti Huzjak to je jedva dočekao pa me osudio na 8 dana. Ja sam doduše stavio oštar utok protiv ove presude na županiju, gdje sam naveo: ako tko koga lično uvrijedi to ne spada na policiju - ali veliki župan Božić, koji me imao u nosu, jedva dočekao presudu, koju dakako odmah potvrdio. Četrnajst dana sam dobio zato jer sam navodno na mom gradilištu uvrijedio gosp. ing. Skopčinskog. Ja sam u utoku naveo da je to prosta neistina, jer ja toga gospodina visoko cijenim pa sam baš pred par dana bio s njim u samostanu na crnoj kavi. Badava veliki župan je i ovu presudu "osnažio" i tako ovi mene pozvali u najgorje doba u rešt.
Odlučio sam da odem u Zagreb pa da se pritužim tamo. Pošao sam na vlak, ali kako sam ušao u voz, povuče me redar za kaput i vikne! "Hej kuda ćete!" Odmah sam se sjetio šta je na stvari i redaru ljubazno odgovorio: Tražim prijatelja, jeli je došao iz Osijeka!" Našao sam nekog slatinca i s njim otišao s kolodvora, pa da ću kašnje na velikom biti oprezniji. Putem na kolodvor otišao sam na čas g. Franji Ćagljeviču, da mu čestitam imendan. On me zatim sproveo do kapije i tu na svoje razočaranje vidimo dva redara: jedan kod Pavokovića drugi kod Igala i gledaju u mene. Šta sada? I tada nemogu da umaknem... Dođe mi dobra misao. Oprostim se od g. Ćagljeviča i smješeći se odem preko ceste i ravno g. Gavrančiću pa ga umolim ključ od bašće. Pošao sam direkt u bolnicu i tu odlučio par dana ostati, dok razmislim što ću dalje. Liječnici me vrlo lijepo primiše. Kako bolujem na srcu, ono mi je od uzbuđenja jako udaralo. Dobio sam lijek i naskoro u ljepom krevetu ugodno - zaspao. Prošlo je tri sata poslije podne. Ali mene nema, Huzjak bijesan pozove sve redare pa ih na pasja kola izgrdi. Oni dva u Kolodvorskoj ulici pokorno javiše da sam razgovarao s g. Ćagljevićem i otišao preko puta ili u kuću Celića ili g. Lucarića. Oni su ove kuće pretražili, al mene nigdje našli nisu. Slijedio je oštar nalog da me do večera nađe... Ali meni ni traga.
Kada sam se pod večer probudio pošljem kući po pouzdanom čovjeku pismo gdje se nalazim. U bolnici sam marljivo pisao oštar članak protiv vel. župana dr. Božića. Četvrti dan oko podne dobježi u moju sobu g. dr. Huzjak, pa mi sav radostan saopći da se za moje zdravlje zanima sam g. veliki župan. Saznali su za moje boravište! Kada sam g. doktoru saopćio o čem se radi, uskliknuo je: "On da sam to znao rekao bih mu da ste na umoru". Na večer istoga dana otišao sam kući. Odmah kako me drugo jutro vidili na ulici pozove me tadašnji gradski komesar i vikne: "Gdje si bio, moram te dati odvesti u rešt!" Ja se veselo nasmijem, pa mu turnem u šaku bolničku otpusnicu u kojoj je među inim stajalo; "otpušta se oporavljen u kućnu njegu. Imade se što više kretati na svježem zraku!"... Tako sam se spasio, hvala domišljatosti mojoj i plemenitoj uviđavnosti g. direktora bolnice. Pegaz.
