Iz "Virovitičana",  broj  7.  dne  8.  srpnja   1900. godine.

Počnimo sa nedjeljom ali ne ovom već malo natrag. Po podne bila Virovitica u - Milanovcu. Tu smo se liepo zabavljali, i vratili kući - žedni i gladni. Doduše bilo nam je zajamčeno, da će biti svega. Ali da! Za dobiti čašu piva, morao bi upotrijebiti sve sile. Tko je kriv tako slaboj podvorbi? Jedino obćinstvo, koje je tako brojno na zabavu poteklo.
U ponedjeljak pronašao je jedan virovitičan izvrsno sredstvo proti vrućini. Eto to je bilo: Spomenutog dana odoše neka mlada gospoda, ugrijani još od nedjeljne zabave, u gostionu g. Koniga, da se malo ohladne. Gostioničar podvorio goste izvrstnim hladnim pićem, koje je ali gosp. J. u još veći "hic" tjeralo. Sto da učini? Nakon teškog promišljavanja skoči veselo od stola, te ga nesta. Za malo se vrati, veseo i svjež, te nastavi "pijacu". Drugovi ga posmatrahu začuđeno, ali on se smije, a na licu mu nevidiš niti traga vrućine. Stali ga napastovat, da kaže kako se osvježio, od odgovori svečano: vidi se da sam ja od vas najpametniji, ta to je jednostavna stvar. Ja sam si metnuo u svaki žep po dvie grudice - leda.

Neki dan bude ciela Kasarska ulica ugodno iznenađena. Kako i nebi. njihov sugrađan g. V. ulovio u svom dvoru veliku - lisicu. Spomenuti zatvorio ju u svinjac te probudiv svoje ukućane stao debatirati što da sa lisicom uradi. Odmah zaključi poslati ju u - muzej, sjede k stolu i napiše popratno pismo. Kada je bio gotov ode opet u dvor da si još dobro lisicu pogleda. Beš je velika, stane sam sobom razgovarati i taruć veselo ruke, šetao dvorom. Za kradtko dođe k njemu susjed te ga umoli, da mu lisicu pokaže. Ovaj ga ponosno povede na mjesto. Čim je susjed uočio tobožnju lisicu, prasne u grohotan smieh te zaviče: O du - das ist a Hund! Gosp. V. oćerao susjeda, prizvao više gospode, koji mu svi smijuć potvrde daje ulovio - psa.