Iz "Virovitičkiog zavičaja" broj 3. dne 10. veljače 1906. godine.

Ranim jutrom sastalo se pred vratima nekoga odvjetnika sedam seljaka iz raznih krajeva naše domovine. No jer su gospodin fiškal dostajali još spavati, to su seljaci čekali, te se razgovarali o svojim poslovima i op svojim neprilikama. Jedan je od njih pod pazuhom držao purana, dok drugi nisu imali ništa, što bi gospodinu odvjetniku donijeli na dar. Zato se ovi preplaše, da neće biti milostivo primljeni. Nu svemu zlu ima lijeka, pa se tako i tu izmudriše, što će učiniti. Čim je odvjetnik ustao, dođe prvi seljak u kancelariju i donese purana. Odvjetnik ne mogavši pridržati purana u kancelariji, reče seljaku, neka ga odnese u kuhinju kuharici. Za ovim seljakom dođe u pisarnu i drugi, pak i taj donese purana, a odvjetnik i njemu reče, da ga odnese u kuhinju. Dođe i treći, i taj donese purana, pa i njemu reče isto odvjetnik. l tako svih sedam redom. Odvjetnik se veselio da je danas dobio sedam purana i da će pri objedu jesti dobru puretinu. Ali se začudi, kad kod objeda opazi, da nema puretine na stolu. Upita ženu, zašto nije dala ispeći purana, kad ih je danas dobio sedam, a hraniti ih i tako nije vrijedno. Prvi seljak nije naime predao purana kuharici, nego drugomu seljaku, a ovaj trećemu, treći četvrtomu, i tako redom, napokon ni sedmi seljak nije predao purana kuharici, već ga je odnio sa sobom, jer po svoj prilici nije bio zadovoljan s razgovorom pred odvjetnikom. I tako taj odvjetnik mjesto sedam nije dobio nijednoga purana.