26. lipanj - Marija Terezija izdaje obitelji Pejačević privilegij da može održavati četiri godišnja sajma. - Na pokušaj vlastelina, baruna Marka Pejačevića da nametne nove feudalne terete u trgovištu krajem godine, građani su podigli bunu. Njihov je otpor bio slomljen te su morali prihvatiti novi oblik rente i ograničenje svoje samouprave. Barun je Pejačević u travnju 1754. godine, sazvao svoj vlastelinski sud s namjerom da "regulira" položaj virovitičkoga trgovišta. Na njemu je namjeravao virovitičkoj općini nametnuti statut, kojim bi se grad potpuno podvrgao njegovoj vlasti. Barun je uporno tražio da službenici obave popis posjeda svih građana te da se prema tom popisu zatim odrede njihova javna podavanja i feudalni tereti. Pejačević u travnju nije uspio Virovitici nametnuti svoj statut, ali je taj njegov pokušaj izazvao u gradu otvorene nemire.

Građani su se aktivno počeli organizirati za obranu svojih prava. U tri su navrata pobirali novčanu daću za troškove spora s vlastelinom. Sredinom 1754. godine, poslali su u Beč, sa 150 zlatnika, notara Josipa Odobašića i Ignata Celeja da se ondje pobrinu za njihove pravice. Oni su tamo uzaludno obilazili komorske dikasterije i nudili da Virovitica, sa 24 000 forinti otkupi od vlastelina, sva svoja podavanja, mitnicu i sajamsku povlasticu. Vlastelinski sud ih je kasnije optužio da su u Beču djelovali "s najvećim sramoćenjem Presvijetlog gospodina" (cum maxirna lllustrisimi domini prostitutione). Barun je Pejačević nemire u Virovitici pokušao riješiti tužbom na vlastelinskom sudu. Vlastelinski je sud 7. listopada 1754. godine, prihvatio vlastelinovu tužbu. Presuđeno je da građani moraju dopustiti popisivanje svojih posjeda radi regulacije koju vlastelin namjerava provesti. Vlastelinstvo, međutim, svoju presudu nije bilo u stanju provesti. Plemićki suci Karlo Odobašić i Benedikt Arbanas okupili su 28. listopada 1754. godine u Virovitici građane, pročitali im na hrvatskom jeziku presudu i zatražili da je prihvate. Već samo čitanje tog dokumenta izazvalo je opće negodovanje. Kad je vlastelinski fiškal među prisutnima htio uhititi Ivana Adamovića, koji je najviše agitirao protiv provođenja vlastelinskoga popisa, izbila je otvorena pobuna. Građani su iz ruku pandura silom oteli Adamovića. Spriječili su uhićenja još nekih osoba. Uzbuđeni su građani vikali da neće pustiti smjenjivanje svog magistrata i kontrolu gradskih računa.

Pejačević je događaje u trgovištu 28. listopada 1754. godine nazvao otvorenom bunom i "skandalom za čitavu Slavoniju". Shvatio je, međutim, da sam nije u stanju obračunati s građanina. Podnio je protiv njih tužbu kraljici u kojoj je tvrdio da se virovitički pobunjenici i njemu prijete smrću, tako da više ne smije dolaziti u grad. Tražio je da se protiv pobunjenih Virovitičana upotrijebi redovna vojska. Ako se ne poduzmu oštre mjere, tvrdio je, buna će se proširili i u ostale krajeve Slavonije. Zahtjevi baruna Pejačevića na dvoru nisu potpuno podržani. Muž Marije Terezije, Franjo naložio je 7. studenoga 1754. godine županiji da se o njegovoj tužbi protiv trgovišta provede nova sudska rasprava. Presudu treba donijeti županijski sud, a građani Virovitice imaju nakon toga, ako su nezadovoljni, pravo apelacije na banski stol. Nije, dakle, prihvaćeno da se protiv Virovitičana kao pobunjenika odmah treba upotrijebiti vojska. Županija se, međutim, nije pridržavala tih naloga. Na skupštini 9. prosinca 1754. godine, zaključeno je, kao da oni i ne postoje, da se u Virovitici provede restauracija (ponovni izbor) magistrata i regulacija koju traži vlastelin. Ali ni odluka županije nije se mogla provesti. U veljači i ožujku 1755. godine izbile su seljačke bune na više slavonskih vlastelinstava. Čini se da su te bune potakle virovitičke građane da obnove akciju za oslobođenje grada od feudalne ovisnosti. Na sjednici 26. travnja 1755. godine, barun Marko Pejačević uložio je protest protiv namjera građana. Izjavio je da on virovitičko trgovište posjeduje i da ga i u buduće namjerava posjedovati. Nije mu ni na kraj pameti da u njemu bilo kome prodaje svoju jurisdikciju. Ali seljačke bune nisu išle u prilog Virovitičkim građanima. Vlasti su protiv pobunjenih seljaka počele provoditi oštre mjere.

U travnju je od Virovitice do Save raspoređena regularna vojska (vojnički kordon). Konjaničke i pješadijske jedinice dovedene su i u Viroviticu. U grad je 21. svibnja 1755. godine, stigla posebna Kraljevska komisija (Keglević-Serbellonijeva komisija) sa zadaćom da istražuje uzroke seljačkih buna. Komisija je odmah počela zatvarati kmetove na koje se i najmanje sumnjalo da su imali utjecaja u pobunama. Nastojanja Virovitičana u tim uvjetima oko oslobađanja njihova mjesta od feudalne ovisnosti djelovalo je jednako buntovnički kao i kmetske pobune. Otpor trgovišta oživio je ponovno nakon 20. rujna 1755. godine kad su mu vlasti pokušale nametnuti privremeni urbar za Slavoniju (Keglević-Serbellonijev urbar). Kraljica Marija Terezija je 27. listopada 1755. godine naložila Virovitičkoj županiji da i dalje prisiljava trgovište na prihvaćanje privremenog urbara. Taj će urbar za njegove stanovnike vrijediti tako dugo dok zakonskim putem ne dokažu da su nekom povlasticom izuzeti od propisanih feudalnih tereta. Županijske vlasti kraljičin su nalog 6. ožujka objavile virovitičkim građanima. Ujedno su pokušale ustanoviti kako je sabiran novac za slanje deputacije u Beč. Kad je zatim 15. ožujka 1756. godine objavljen stalan slavonski urbar, koji je također naređivao da trgovišta daju svojoj vlasteli tlaku, Virovitičani su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja. Tako se u proljeće 1756. završilo prvo razdoblje u njihovoj borbi s virovitičkim feudalcima.