Najviši izraz klasne borbe kmetova Virovitičkoga vlastelinstva u prvoj polovici 19. stoljeća, bili su seljačka buna 1837. i nemiri u doba revolucije 1848-49. godine. Plemićki sudac je 2. ožujka 1837. godine, izvjestioVirovitičku županiju da je u selima Lozan i Gradac, kad je ondje pokušao provesti popis vlastelinskih prihoda, izbila buna. Pobunjenici su odbili prihvatiti nove urbarijalne zakone Ugarskoga sabora. Žalili su se da je njihova zemlja III. klase i da selišta nemaju 40 jutara zemlje. Njihova se zemlja inače krivo popisuje kao da pripada u I. klasu. Zbog toga su im u novim popisima, selišta ispala veća nego što zaista jesu. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik pašnjak i time nanijelo veliku štetu. Osim toga, nametnut im je ugovor da za korištenje drva iz šuma moraju plaćati, iako je drvarija ranije bila besplatna.
Buni su se odmah zatim pridružili kmetovi iz Vukosavljevice i Turnašice. Oni su pred županijske činovnike poslali svoje knezove da također ne dopuste popisivanje novih feudalnih podavanja. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna u Bušetini. I ovdje su okupljeni kmetovi izjavili da, sve dok se ne udovolji njihovim ranije podnesenim tužbama protiv vlastelina, neće dopustiti provođenje popisa. Nemiri su se u tom selu još više rasplamsali kad su vlasti uhitile glavnog govornika na njihovoj pobunjeničkoj skupštini.
Nakon sukoba sa županijskim službenicima, koji su morali odustati od provođenja popisa, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz svih su pobunjenih sela masovno otišli u Viroviticu i okupili se pred kotarskom zgradom. Vlasti su, čini se, to i očekivale. Protiv seljaka je pripremljena vojska, koja ih je napala. U metežu koji je nastao teško je ranjen u glavu jedan od vođa pobunjenika. Vojska je uhitila mnogo kmetova, ali buna time nije bila ugušena.
Plemićki sudac Spiesz tvrdio je da je izbijanje bune u selima virovitičkoga vlastelinstva povezano s bunom koja je prije suzbijena na vlastelinstvu Voćinu. Vlasti su ondje uhitile seljaka iz Dugog Sela i seljaka iz Terezovca. Tvrdilo se da su ti seljaci nastojali pobuniti sela Terezovac, Budrovac, Gradinu, Dugo Selo, Turanovac, Detkovac i još neka. Njihovim uhićenjem, tvrdio je sudac, ta sela nisu posve smirena. Iz njih se utjecalo na virovitičke kmetove. Neka veza između voćinske i virovitičke bune nedvojbeno je postojala. Ali virovitički su kmetovi navodili dovoljno razloga zbog kojih su se samostalno bunili.
Vlasti Virovitičke županije poduzele su protiv pobunjenika brze i energične mjere. Odlučeno je da se u pobunjena sela dovede vojska i kolovođe bune pozatvaraju. Kad su pobunjenici iz Gradaca, Lozana, Turnašice, Vukosavljevice i Bušetine ponovno odbili da dopuste provođenje popisa, županija je u njihova sela dovela krajišku vojsku iz Đurđevačke regimente. Krajišnici su oružjem prisilili kmetove da prihvate popis. Grof Ladislav Pejačević izvijestio je 18. travnja 1837. godine županiju, da je vojska povučena iz svih sela osim Gradaca. Svi kolovođe bune bili su uhićeni. Protiv njih je proveden zatim sudski proces. Nažalost, spisi procesa poslani su u srpnju 1839. godine u Beč. Sve do 1844. godine, županija se dopisivala s višim vlastima o naplati troškova za upotrebu vojne sile protiv pobunjenika.
