25. srpnja - Virovitica i virovitički kraj oslobođeni su turske vlasti. Vojska carskog generala Leslea razmjerno lako iznudile su predaju kapetana Alibega Muftije. S osmanlijskom posadom na istok je osim 500 članova posade otišlo i oko 2300 turskih građana. Od tada do prve četvrtine 18. stoljeća, pod upravom je kraljevske Dvorske komore i kraljevskog Dvorskog ratnog vijeća. Između 9. i 11. srpnja, general Lesle je krenuo prema Virovitici. Koji dan kasnije njegovoj se vojsci pridruže Ivan Matijević, Andrija Odabašić i Josip Kolajković s četama ustanika, jer je neposredno prije toga u okolici Virovitice buknuo ustanak potlačene raje. Dok je ta vojska prolazila pokraj Pitomače, vjerojatno su saznali i virovitički Turci što ih očekuje, pa su se odmah počeli pripremati za obranu i hitno zatražili pomoć požeškoga paše. Radi lakše obrane spalili su virovitičko predgrađe i pucanjem iz topova obavijestili posade u okolnim mjestima o približavanju neprijateljske vojske. Turska posada u Virovitici sastojala se od nekoliko stotina janjičara i pripadnika drugih rodova posadnika, a na njezinu čelu bio je navodno Ali Mufti sa šestoricom aga. Sredinom srpnja, Lesle je stigao do Virovitice i odmah je napao topovskom paljbom iz dviju baterija. Prvi dani opsade prošli su, međutim, bez ikakva uspjeha, jer su topovske granate padale na zemljane opkope i bedeme, pričinjavajući pritom malo štete. Turci su se uporno branili i junački odbijali sve juriše i napade, a bombe i granate koje su padale u grad, pokrivali su mokrim krpama i pokrivačima da bi umanjili njihovo razorno djelovanje. Nakon početnog neuspjeha, Lesle je stegnuo obruč oko Virovitice s dvije pješačke pukovnije i zaposjeo sve prilaze, da nitko ne bi mogao nezapažen ući u grad ili izaći iz njega. Preko jarka ispunjena vodom, dao je izgraditi most, koji je bio dovoljno širok da su se na njemu mogla mimoići kola. Zaplašeni gradnjom mosta preko jarka s vodom, Turci su posjekli jedno veliko drvo, odvukli ga uzvodno i pustili prema mostu. Drvo nošeno vodom zapelo je za most i djelomično ga porušilo. Da bi spriječio njegovo dalje rušenje, Lesle je naredio dvojici graditelja i dvadesetčetvorici tesara da ga odmah poprave. Radi zaštite graditelja i tesara, s jedne i druge strane mosta postavio je četiri stražara i pedeset strijelaca pod zapovjedništvom jednog poručnika i četiriju ordonanca, a oni su se dobro ukopali.

Dok je Lesle bio zabavljen stalnim jačanjem napada na grad, iznenada je dobio obavijest da je turska vojska kod Slatine te da dolazi Virovitici u pomoć. Čim je za to saznao, Lesle zapovjedi generalu Trautmansdorfu da smjesta pohita s vojskom prema Slatini. Nastupajući vrlo brzo, Trautmansdorf je veći dio puta prevalio noću, iznenadio i razbio tursku vojsku. U silovitom naletu konjanika i pješaka, poginuo je veći broj Turaka, a oko dvije stotine palo je u zarobljeništvo. Neposredno nakon toga, Trautmansdorf se vratio pod Viroviticu, vodeći sa sobom zarobljene Turke. Kada su virovitički Turci vidjeli zarobljenike i doznali da im nikakva pomoć neće doći, izgubili su nadu u povoljan ishod otpora, pa su se 25. srpnja 1684. godine predali generalu Lesleu. Predaja Virovitice objavljena je pod uvjetom da se posadi i stanovništvu poštede životi te da se mogu slobodno iseliti iz grada. Pridržavajući se tog uvjeta, Lesle je odobrio turskim zapovjednicima da sa sobom ponesu puške i sablje, a vojnici samo sablje. Od sve ostale imovine smjeli su ponijeti samo toliko koliko su mogli nositi u rukama. Oko tri stotine janjičara ispraćeno je zatim do Suhopolja (Terezovac), odakle su mogli slobodno krenuti kamo žele. Zajedno s posadom napustilo je grad i oko tisuću muškaraca, žena i djece i odličnijih Turaka koji su željeli otići preko Save. Odlazeći zauvijek iz Virovitice prema Savi, to su stanovništvo pratile čete graničara i dvije kompanije vojnika najburške pukovnije pod zapovjedništvom pukovnika Zweyersa. Dok su prolazili kroz šumu nedaleko sela Borove, Turke su iznenada napale banske čete, otimajući i plijeneći sve do čega su mogle doći. Turci su se žestoko suprotstavili, pa je s jedne i druge strane bilo mrtvih. U toku opsade grada, Lesleovi gubici bili su vrlo mali, na bojnom polju ostalo je trideset i sedam mrtvih, a četrdeset vojnika zadobilo je lakše ili teže rane. Ništa veći nisu bili ni turski gubici, možda su bili i manji. U oslobođenoj Virovitici zatekao je Lesle osam željeznih i više drvenih topova okovanih željeznim obručima. Među drvenim topovima bila su četiri s imenom i grbom kralja Rudolfa. Osim toga, nađeno je veći broj kopalja i helebarda, bačava baruta, bijelog dvopeka, kamene soli i raznih drugih potrepština.

Na temelju tih zaliha, Turci su se očito mogli još neko vrijeme braniti, iako je njihovo topništvo bilo malobrojno, slaba dometa i zastarjelo. Lesle je u gradu odmah smjestio dosta jaku posadu, s pukovnikom Friedrichom Gallom na čelu, a Viroviticu pripojio đurđevačkoj kapetaniji. Do kraja srpnja i prvih dana kolovoza 1684. godine, na taj su način Virovitica i njezina okolica bile zauvijek oslobođene osmanske vladavine. U vrtlogu rata i osvetničkom bijesu potlačenog naroda, nestale su turske kuće i kućišta i ugasilo se na tisuće života. Sve što je tuđinska vlast nametnula i stvorila, raspalo se kao kule od pijeska i pretvorilo u prah i pepeo. Prestale su pjesme mujezina, nestalo je aga i begova, posve je utihnuo bijesni topot konja turskih haračlija. Zajedno s propašću te vladavine, nestao je čitav jedan svijet, iako će sjećanja na njega još dugo peći kao žive rane. U vojnom pogledu, bio je to krupan uspjeh, koji je mnogo pridonio oslobođenju Slavonije i potiskivanju Turaka preko Save. Od toga vremena, za Viroviticu i njezinu okolicu započinje novo razdoblje života, njihova nekadašnja uloga i važnost na granici Osmanskog Carstva, ostat će samo povijesno svjedočanstvo.